„Niti jedno društvo se ne može prisiliti na demokraciju, a ona nije ni poklon koji se jednom dobije i zadrži za sva vremena. Za nju se mora svakodnevno boriti i braniti je“ - riječi su to Heinza Galinskog i dobar podsjetnik povodom Međunarodnog dana demokracije, koji se prema UN-ovoj inicijativi obilježava 15. rujna diljem svijeta. No, je li možda ipak vrijeme da se, kako to kaže politolog Ivan Krastev, «oprostimo od neograničenog oduševljenja za demokraciju»?
Izborni je dan. Kiša lijeva kao iz kabla. Nitko nije otišao do biračkih mjesta. Političare hvata nervoza. Jesu li izbore trebali zakazati za drugi dan?
Oko tri poslijepodne kiša napokon prestaje. Sat vremena kasnije birači hrle na birališta, gotovo kao da im je naređeno.
No, prilikom prebrojavanja listića, više od 70 posto ih je prazno. Što učiniti? I vlada i opozicija su paralizirane. Zna se što učiniti s prosvjedima, koga uhititi, s kim pregovarati, ali što učiniti s ljudima koji su glasali praznim listićima?
Vlada odlučuje ponovno raspisati izbore. Ovaj je put lijepo vrijeme, a praznih je listića još više – 83 posto. Vlast uvodi izvanredno stanje, privodi i preslušava građane. Bez rezultata. Potom odlučuje napustiti grad i prepustiti građane sebi samima. No, oni se ponašaju kao da je vlast i dalje među njima.
Jednostavno, odbijaju pretvarati se da im izborni proces daje mogućnost izbora koju vrijedi iskoristiti, a na biračka su mjesta izašli kako bi pokazali da nemaju za koga glasati, da nemaju koga izabrati.
Uvod je to i kratak sadržaj duboko dojmljivog romana nobelovca Josèa Saramaga «Viđenje», koji se nastavlja na «Sljepilo», te prikaz onoga u što se pretvorila demokracija, a o čemu govori i Krastev u knjizi izdanoj ove godine vezano uz TED Talks na kojem je gostovao. Tako, između ostalog, podsjeća kako su politolozi primjetili da u proteklih 30 godina postoji stalan pad izbornog odaziva, a za glasanje su najmanje zainteresirani upravo oni za koje se očekuje da će njime najviše dobiti – nezaposleni i i siromašni. Ljudi su počeli shvaćati da mogu promijeniti vlade, ali ne mogu promijeniti politiku.
«Na jednoj razini nitko ne propituje da je demokracija najbolji oblik vlasti. Demokracija je jedina igra u gradu. No, problem je u tome što mnogi ljudi počinju vjerovati da to nije igra vrijedna igranja», upozorava Krastev i pita se: «Kako je došlo do toga da živimo u društvima koja su puno slobodnija nego ranije – imamo više prava, možemo lakše putovati, imamo pristup više informacija – a istovremeno naše je povjerenje, pogotovo sada s ekonomskom krizom, u demokratske institucije i politiku srušeno?»
Što je pošlo dobro, a što po krivu? Odgovor (možda) iznenađuje
Krastev, kako objašnjava i u TED Talks, koji možete pogledati ovdje, vjeruje da je to zbog pet revolucija koje su se dogodile u posljednjih 50 godina istovremeno imajući i dobre i loše rezultate. Društveno-kulturna revolucija 1960-ih dovela je do više slobode, ali i do više individualnosti. Tržišna revolucija 1980-ih izazvala je više izbora, ali i više nejednakosti u društvima. Socio-kulturne i tržišne revolucije u Srednjoj Europi u 1989. donijele su pad komunizma i kraj Hladnog rata, ali i uzrokovale veći jaz između ljudi i elita, koje se više ne boje naroda. Komunikacijska revolucija učinila je svijet manjim i bližim, ali i olakšala ljudima da se usredotoče na vlastite interese. I naposljetku, revolucija u neuroznanosti olakšala je razumijevanje načina kako ljudi donose odluke, ali i unaprijedila sposobnosti manipuliranja.
«I stoga, sada kada pokušavamo shvatiti kako promijeniti situaciju, što učiniti s demokracijom, treba imati na umu ovu dvoznačnost. U današnje vrijeme je jako popularno vjerovanje da poriv za transparentnošću i kombinacija aktivnih građana, novih tehnologija i transparentno-prijateljskog zakonodavstva može vratiti povjerenje u politiku. Vjerujete da je, kad imate sve ove nove tehnologije i ljude koji su spremni koristiti ih, vladama mnogo teže lagati, da će im biti teže krasti i da će im vjerojatno biti još teže ubijati. To je vjerojatno točno».
«Ali transparentnost ne znači vraćanje povjerenja u institucije. Transparentnost je upravljanje nepovjerenjem u politici. Podrazumijevamo da će naša društva biti zasnovana na nepovjerenju, ali - je li to ideja slobodnog društva? I ne zaboravite da je svako otkrivanje istovremeno i skrivanje. Bez obzira na to koliko naše vlade žele biti transparentne, one će biti selektivno transparentne. Kao što je Goethe već davno rekao: Velika je sjena tamo gdje je dosta svjetlosti», upozorava Krastev.
Transparentnost nije magična formula, ali uvijek je bolje znati
Izlaganje i stavovi Krasteva zanimljiva su podloga za raspravu, koja se vrlo brzo i razvila, pa tako primjerice David Sasaki s iskustvom rada u Open Society Foundations i Global Voices, argumente Krasteva o tome da otvorenost može narušiti demokraciju, vidi kao «kolaž spekulacija», ali ujedno postavlja i dodatna pitanja u vezi transparentnosti.
«Kad se svaki od navedenih argumenata gleda odvojeno, čini mi se da su neki od njih očiti, drugi potpomognuti nekim preliminarnim istraživanjima, a o većini njih se još uvijek raspravlja uz proturječna istraživanja. Kad Krastev upućuje da veći pristup informacijama o vladi uzrokuje niži odaziv birača, to bi mogao biti jedan od mnogih faktora. O tome govori i jedno istraživanje provedeno u Meksiku (koje možete pogledati ovdje), ali postoje i deseci alternativnih objašnjenja».
«S druge strane, često s kolegama razgovaram o drugim potencijalno negativnim učincima transparentnosti, uključujući i mnoge koje Krastev uopće ne spominje, primjerice, previše je težine dano transparentnosti, a nedovoljno strukturnim političkim reformama, neselektivne i dekontekstualizirane objave mogu više zamagliti, nego pojasniti što vlade rade, u pojedinim (posebice autoritarnim) zemljama veća transparentnost može poticati zastupnike da glasuju po stranačkoj stezi, a ovisno o tome tko ima pristup objavljenim informacijama digitalna podjela može uvećati društvene podjele», upozorava Sasaki, ali i zaključuje:
«Transparentnost nije magična formula ili čarobni štapić, no uvijek se pitam – je li nam bolje uz pristup informacijama o aktivnosti vlasti ili bez njega? I rijetko moram zaključiti da bi nam bilo bolje bez njega».
Ideali su potrebni – bez njih što nam preostaje?
U međuvremenu, dok netko ne izmisli bolji sustav od demokracije, nju valja očuvati i usavršavati – demokratizirati na temeljnim načelima demokracije, a to su participativnost, jednak pristup odlučivanju i deliberativnost pa kao što je nedavno u polemici na temu direktne demokracije i podsjetio profesor na Fakultetu političkih znanosti Berto Šalaj: «Jedan od najvećih teoretičara demokracije 20. stoljeća, američki politolog Robert Dahl, u jednom od svojih radova navodi kako, s obzirom na brojna ograničenja s kojima se susrećemo u stvarnom svijetu, ne vjeruje da bismo mogli stvoriti savršeni demokratski sustav".
"Iako možda nikada nećemo ostvariti potpunu direktnu demokraciju, ona ostaje ideal na temelju kojeg usmjeravamo svoje napore. Za motiviranje ljudi da krenu na putovanje iz trenutnog lošeg stanja ponajprije je neophodno vjerovanje u neki ideal, iako ga možda nikada u potpunosti nećemo dosegnuti. Granice onoga što je ostvarivo uvelike ovise i o uvjerenjima ljudi o tim granicama. Prestanemo li vjerovati da je ideal direktne demokracije ostvariv, onda ni popravljanje predstavničke demokracije neće biti moguće».